Povijest europske kulture 20. stoljeća nudi malo susreta koji su fascinantni i nevjerojatni poput onog između Carla Gustava Junga, švicarskog psihijatra i osnivača analitičke psihologije, i Wolfganga Paulija, austrijskog teorijskog fizičara i jednog od očeva kvantne mehanike. Njihova suradnja, koja je započela 1932. i trajala više od dvadeset godina, predstavlja jedno od najsmjelijih istraživanja granica između psihologije i fizike.
Ova jedinstvena suradnja odvila se tijekom osobito dramatičnog razdoblja. Započela je 1930-ih, dok je Europa prolazila kroz duboku krizu: Veliki rat tek je ostavio teško naslijeđe nemira. Sljedeći događaj, Drugi svjetski rat, već su nagovještali politički i kulturni previranja. Međutim, intelektualna klima bila je jedna od najplodnijih ikad poznatih u europskoj povijesti: nove su ideje obuhvatile fiziku, filozofiju i psihologiju. Jung je u Zürichu vodio skupinu znanstvenika i terapeuta. Tražio je dubinsku psihologiju sposobnu objasniti velike mitove, religije i simbole čovječanstva. Pauli je također bio u Zürichu, na Institutu za fiziku, nakon što je 1925. pridonio izvedenom principu koji nosi njegovo ime. Taj je princip revolucionirao atomska fiziku.
Jung je fasciniran znanošću, ali uviđa njezina ograničenja, osobito u svrstavanju stvarnosti u ono što se može kvantificirati. Pauli, čovjek stroge znanosti, ali nemirnog duha, doživljava duboku osobnu krizu nakon majčine smrti i propasti braka. Godine 1932. obratio se Jungu radi psihoterapeutskog savjetovanja. Taj je susret potaknuo iznenađujući dijalog, djelomično terapeutski, djelomično filozofski. Od tog je dijaloga sačuvano više od 800 pisama, objavljenih godinama kasnije, a danas se čitaju kao jedinstveni povijesni događaj.
Jung je prepoznao Paulija kao iznimnog sugovornika. Pauli je bio prijatelj i kolega Einsteina, Bohra i Heisenberga te je 1945. godine dobio Nobelovu nagradu; međutim, njegova znanstvena jasnoća nije isključivala osjetljivost na teme nesvjesnog, simbolizma i snova. Zapravo, Pauli je poticao Junga svojim snovima: vizijama naseljenim arhetipskim simbolima, mandalama i alkemijskim likovima. Pauli je sanjao o "svijetu sjena" naseljenom tajanstvenim životinjama, kotačima i križevima – slikama koje je Jung protumačio kao znakove potrage za ravnotežom između suprotnosti, između znanstvene racionalnosti i duhovnog instinkta.
To je dovelo do teorije sinkroniciteta, koncepta koji je Jung razvio 1940-ih i prvi put sveobuhvatno definirao 1952. godine, u poznatom eseju napisanom u suradnji s Paulijem: "Sinkronicitet kao princip bezuzročnog povezivanja". Sinhronicitet opisuje "smislenu slučajnost" između psihičkih događaja i fizičkih pojava, događaja povezanih ne materijalnim uzrocima, već zajedničkim značenjima. To je teorija koja se usuđuje dovesti u pitanje dogmu klasične kauzalnosti, stup koji je podupirao modernu znanost od Newtona.
Godine 1948., u Jungovom poznatom "Psihološkom klubu" u Küsnachtu, Pauli je predstavio svoje ideje pažljivoj publici: "Postoji, možda, jedna razina na kojoj su materija i um dvije strane iste stvarnosti". To je ideja koja prethodi mnogim današnjim raspravama o neuroznanosti, podrijetlu svijesti i granicama znanstvenog znanja.
Suradnja između Junga i Paulija ostavila je duboko nasljeđe. Inspirirala je znanstvenike poput Marie-Louise von Franz, analitičke psihologinje i Jungove suradnice, i fizičare poput Davida Bohma. Kolektivno nesvjesno, koje je teorizirao Jung, i misteriji kvantnog ispreplitanja i dalje upućuju na to da su granice između uma i materije manje jasne nego što je tradicionalna znanost htjela vjerovati
